Odmah na početku moram naglasiti da već duži niz godina živim u Sarajevu i da povremeno dolazim u rodni Novi Pazar — mnogo rjeđe nego ranije. I svaki put se vraćam sve tužniji i nespokojniji zbog onoga što vidim, čujem i osjećam. Ovo više nije onaj grad koji sam poznavao, s kojim sam se rado identifikovao i koji sam uvijek ponosno isticao. Prije svega zbog njegove širine, posebnog duha, specifičnog identiteta, gostoprimstva i ljudske dobrote. Ovaj Pazar se polako, ali sigurno, pretvara u nešto drugo.
Odmah na početku moram naglasiti da već duži niz godina živim u Sarajevu i da povremeno dolazim u rodni Novi Pazar — mnogo rjeđe nego ranije. I svaki put se vraćam sve tužniji i nespokojniji zbog onoga što vidim, čujem i osjećam. Ovo više nije onaj grad koji sam poznavao, s kojim sam se rado identifikovao i koji sam uvijek ponosno isticao. Prije svega zbog njegove širine, posebnog duha, specifičnog identiteta, gostoprimstva i ljudske dobrote. Ovaj Pazar se polako, ali sigurno, pretvara u nešto drugo.
Nemam namjeru da dijelim lekcije, nudim gotove recepte za životne stilove i modele ponašanja. Još manje da kritikujem i napadam bilo koga. Ovo pišem iz očaja, jer volim ovaj grad, a svakome ko u njemu provede makar sedmicu dana jasno je da je “nešto trulo u državi Danskoj”. A o tom lošem, koliko sam primijetio, niko ne smije, ne želi ili jednostavno neće da govori i piše. Neko ne zna, neko ne želi da se zamjera većinskom narativu, a dobar dio mu se i priklanja po modelu: kud svi Turci, tu i mali Mujo.
Najprije sam, na jednom boks-meču, vidio neviđenu bruku. Navodno neki Grk pobjeđuje nokautom izvjesnog domaćeg boksera, nakon čega publika upada u ring i nemilice počinje da tuče gostujućeg sportistu. Nikada i nigdje nešto slično nisam vidio. Da tu scenu gledate na bioskopskom platnu, u nekom akcionom filmu, vjerovatno biste konstatovali da se reditelj malo “zaigrao”, jer tako nešto je nemoguće u stvarnom životu. Na filmu nemoguće — ali Pazar je, izgleda, odavno prevazišao i filmsku, nadrealnu priču.
Na stranu što je od jedne sportske i humanitarne priredbe nastao svojevrstan međunarodni skandal; još je zapanjujuće da gotovo nikakvih reakcija osude tog bezumnog čina nije bilo. Ili ih ja bar nisam primijetio. Šuti lokalna vlast, političke stranke, islamske zajednice, nevladine organizacije, intelektualci, studenti… Kao da će šutnja sakriti bruku koja se proširila regionom i Evropom. A u stvari, radi se o običnom kukavičluku i sebičluku. Lakše je zamjeriti se nekom tamo Grku nego vlastitom Pazarcu — ma šta da je uradio.
Ali zato su društvene mreže bile preplavljene napadima na Djeda Mraza, jelke i Novu godinu. Kao da med i mlijeko teku Novim Pazarom, a sreću kvare “paganski običaji” i “kršćanske vrijednosti” koje se, navodno, nameću stanovništvu kroz proslavu Nove godine. Odjednom, kao da je to postala zabranjena i bogohulna tema. Kao da se neko ispisuje iz islama ako o tome uopće govori, a o samom činu dočeka da i ne govorimo. To je već prava jeres.
I šta se onda dogodi?
Kao prvo — ogroman broj ljudi, koji iz navike slavi ovaj period kao mali godišnji odmor, odlazi u druge krajeve, “od Triglava do Đevđelije”, isključivo iz straha da ne budu stigmatizirani i optuženi od okoline da slave nekakav kršćanski ili paganski praznik. Naravno, dobar dio građana traži samo povod da, u vremenu opšteg ludila, sebi daju oduška. Da li je u pitanju Nova godina ili, recimo, 1. maj, sasvim je svejedno. Mala ljudska potreba, bez ikakvog odricanja od vlastitog identiteta. Uostalom, pravo na vlastiti izbor životnog stila je neprikosnoveno i neotuđivo. A ako hoćemo i strogo vjerski: nema prisile u vjeri — *la ikrahe fid-din*.
Drugo, još zanimljivije zapažanje. Iako zvanično organizovanog dočeka gotovo nigdje u Pazaru nije bilo, kako se približavao ispraćaj stare godine, cijeli grad je zahvatio spontani vatromet kakav se ne viđa ni u Londonu, Parizu ili New Yorku. Vatromet je trajao dvadeset i sedam minuta, a “plotuni” su ispaljivani iz kuća, stanova, s brda i iz ulica. Petarde su sijevale na sve strane — prije bi se reklo da ste u ratom zahvaćenoj Odesi nego u “produhovljenom” Novom Pazaru.
Djeci se prijeti Djedom Mrazom, ali im se zato kupuju eksplozivna sredstva “da se igraju”. Ovo prvo je opasno, a ovo drugo zabavno. Djed Mraz je prijetnja identitetu, a petarde nisu prijetnja zdravlju.
Najvažnije vrijednosti za svakog čovjeka trebale bi biti sloboda i zdravlje. Ovdje su ugrožene obje. Ne samo da možete povrijediti sebe, nego i sve oko sebe. Sloboda je neograničena samo dok ne ugrožava drugoga.
Nikada u Sarajevu ili Istanbulu nisam čuo da se vodi ovako primitivna rasprava o jednoj trivijalnoj stvari kakva je doček Nove godine. Ali to je, nažalost, karakteristično za društva koja se, u nedostatku znanja, bave formom umjesto suštinom, spoljašnjim efektima umjesto sadržajem. Za ovo prvo dovoljno je biti dio gomile; za drugo je nužno biti u gomili s knjigama. Potrebni su rad, trud, kritičko mišljenje i spremnost da budete u manjini i da se za svoje stavove borite.
Pazar je u tom pogledu više palanka nego grad. Zato tragikomično djeluju hvalospjevi pazarskim studentima koji se mogu pročitati u beogradskoj štampi, intelektualnoj i opozicionoj javnosti u Srbiji. Slika djevojke s maramom i studenta sa šajkačom i kokardom uništila je svaku šansu da studenti u Sandžaku ikada odigraju ozbiljnu političku ulogu. Jer ako i okićena jelka za dobar dio građana predstavlja identitetski problem — šta tek reći o pokušaju normalizacije obilježja koja simbolizuju stradanje Bošnjaka kroz bližu i dalju historiju. Možda je to slika Bošnjaka kojeg žele vidjeti u Beogradu, ali to nije Bošnjak koji će ikada biti relevantna politička snaga. To može biti interesantna slika na zidu i dio utopističkog folklora, a ne projekcija budućih političkih i međunacionalnih odnosa. Iz najprostijeg razloga što je to sedam svjetlosnih godina udaljeno od svake realnosti. Zato sandžački Bošnjaci trebaju naći vlastiti put kojim će odbaciti i puzajuću asimilaciju i svaku ekstremizaciju. Suština politike, vjere, pa i života u cjelini, jeste stalno traženje mjere. Naročito kada ste u manjini.
Kur’an nas ne poziva na radikalizam i nacionalizam već na mjeru:
“I tako smo vas učinili umjerenim narodom (ummeten vesatan),
da budete svjedoci ljudima.”
(El-Bekare, 143)
Upravo ta mjera — umjerenost, ravnoteža, razumijevanje konteksta — danas najviše nedostaje Novom Pazaru. Umjerenost nije mlaka vjera; ona je najteži oblik vjere, jer traži znanje, samokontrolu i odgovornost. Nacionalizam je uvijek lakši — njemu ne trebaju ni knjige, ni znanje, ni preispitivanje. Dovoljna je gomila i osjećaj moralne nadmoći.
Jedan od najvećih islamskih učenjaka, imam El-Gazali, upozoravao je da je pretjerivanje u formi često znak praznine u suštini. Vanjska strogoća, bez unutrašnje etike, ne vodi bogobojaznosti, već oholosti. A oholost je, u islamskoj tradiciji, duhovna bolest opasnija od grijeha.
Poslanik Muhammed, a.s., bio je izuzetno jasan:
“Propao je onaj koji pretjeruje.”
Pretjerivanje danas nije samo vjerski problem — ono je društveni. Grad u kojem se vodi hajka protiv simboličnog, a ignoriše nasilno; grad u kojem se moral mjeri dekoracijom, a ne ponašanjem; grad u kojem se identitet brani galamom, a ne znanjem — takav grad gubi duh, a ostaje samo forma.
Savremeni islamski učenjaci stalno upozoravaju da islam nije religija izolacije, već življenja među ljudima, sa ljudima, uz očuvanje vlastitog identiteta bez nametanja drugima. Šejh Jusuf el-Karadavi je pisao da je zatvaranje u identitetski strah znak slabosti vjere, a ne njene snage.
Islam ne traži od vjernika da bježe od svijeta, već da u njemu budu moralni orijentir. A moralni orijentir ne može biti onaj ko viče, prijeti i zabranjuje, dok istovremeno okreće glavu od nepravde, nasilja i licemjerja.
Novi Pazar ne gubi identitet zbog Nove godine. On ga gubi onda kada prestane razlikovati bitno od nebitnog, pravdu od galame, vjeru od ideologije, grad od palanke.
Ako želimo da se Pazar ponovo prepozna po širini, duhu i ljudskosti, onda moramo imati hrabrosti da priznamo: problem nije u tuđim običajima, već u našem odnosu prema vlastitim vrijednostima. A nijedna vjera — pa ni islam — ne opstaje na strahu, već na znanju, mjeri i odgovornosti.
Senad Čolaković
